Izrabljivači, 2009.
terracotta
18x10x8 cm
Djelo je nastalo na temu kapitalističkih i političkih izrabljivača društva. Razmišljajući o karakteru pohlepnog kapitalista ili korumpiranog i lažno idoliziranog političara (vođa društva) na pamet mi pada sako sa pukotinom oko srca kao simbol duhovnog kraha. Sako ovdje ima konotaciju upravljačke moći. Tom profilu upravljača društva je po mom mišljenju danas svojstven duhovni krah koji se poput domino efekta prenosi na one nad kojima upravljač vlada. Ovdje mi nije bila namjera kritizirati čovjeka nego profil (ulogu u društvu) koji ima niz neopravdanih povlastica u odnosu na druge profile u društvenoj zajednici. Ovo djelo iskazuje nedostatak duhovne komponente i osjećajnosti.
Kad se pojedinac nađe u vladajućoj poziciji narod koji ga je izabrao računa na to da isti posjeduje snagu i razboritost duha koja je neophodna u vodstvu. Ako taj to ne posjeduje tad se prepusti „čarima“ vladarstva i obilno koristi povlastice. Počinje zaboravljati svoje vladarske obaveze prema ljudima. Ljudi se bune, ali ne mogu smijeniti svog vladara jer ima zakonsko „pravo“ na vladavinu. U svojoj poziciji on sve više tone u svoju taštinu, a karakter i duh postaju osiromašeni i „ispucani“. Takav vladar često donosi krive odluke koje stvaraju brojne poteškoće u politici. Nastaju problemi koji se loše odražavaju na cijeli narod. Rješenje tih problema su viši porez i dodatni nameti za građane. Tad se vladar, koji bi trebao skrbiti za dobrobit naroda pretvara u njegovog izrabljivača. Takva osoba ne može pravilno donositi odluke o sudbinama ljudi.
Kapitalističkim izrabljivačima je cilj da se kontinuirano stvara novac. Tjeraju čovjeka do fizičkih granica izdržljivosti samo kako bi se stvorilo još novaca
(a za koju svrhu?) Primjer za to je Francuski telekom. Od nedavno je poznat po neljudskim radnim pritiscima na svoje zaposlenike koji su neke od njih otjerali u smrt. Iskrivljeni koncept kapitalne potrebe gleda zaposlenika kao alat koji služi za ostvarivanje dobiti, a ne kao osobu s ljudskim kvalitetama.
Djelo sam koncipirao kao kritiku namijenjenu upravljačima koji zbog svoje duhovne inertnosti postanu izrabljivači svojih ljudi. Tim postupcima ne dovode zajednicu ka napretku nego joj direktno nanose štetu. Svakako smatram da to nije u redu. Potrebno je da svaki pojedinac, koliko je to u njegovoj mogućnosti, stvara normalnije životno okruženje za zajednicu u kojoj živi.